Marijan Filipović darovao tvornicu Čabranima

Pogledajte video

Životni put vlasnika Marijana Filipovića

1. prosinca  1934. godine  u Šipoviku nedaleko Travnika, u obitelji Filipović rođeno je drugo dijete, sin Marijan. Unatoč siromaštvu, nezavidnim okolnostima, iscrpljujućim radnim obvezama i strogom odgoju, pod utjecajem katoličke crkve, bio je dijete iskipjelog života nade i očekivanja. Rano je saznao da se jednostavno mora baciti u zapjenjenu rijeku života. Marijan se već u vrlo ranoj dječačkoj dobi susretao sa samaraškim konjima, s radinošču i odvažnošću samaraša. Oni su mu otvarali nove mogućnosti djelovanja, u njihovom je životu vidio priliku da nešto učini sa svojim životom. Misao vodilja mu je bila, zaraditi novac i biti svoj. Ali od misli do djela trnoviti je put. Jedne noći pred svitanje, pošto se dugo mučio mislima, Marijan se digao sa skromnog ležaja u kojem je spavao i pripemio se za daleki put. Krenuo je iz svog rodnog Šipovika s tri samaraška konja koja su mu dodijelili roditelji, u nepoznati život i neizvjesnu budućnost. Imao je svega 18 godina, ali je bio svjestan poteškoća i spreman na mukotrpni rad. Uputio se prema goranskim šumama. Sedam je dana hodao i povremeno jahao na svojim konjima, koji su ujedno bili njegova prva i najdraža imovina. U Mlađe na gerovskom području došao je 15.kolovoza 1952.godine. Radio je predano i poslušno.Poprirodi poduzetan, blizak stvarnosti, samouvjerljiv i samopouzdan, lako je pogađao želje svojih poslodavaca. Tražio je vrata koja vode u bolji život i otkrivao način kako se ona otvaraju. Nije mu bilo lako spavati u šumskim barakama na tvrdim ležajevima, sačinjenim od trupaca i granja s ponešto slame i pokojom dekom. No, Marijan je brzo shvatio mentalitet goranskog čovjeka. Uklopio se  u sredinu kao da joj  je odavno pripadao. Gorani su, doduše, poznati po svojoj gostoljubivosti i toleranciji, a uz radinost i skromnost krasi jih i tradicija obrazovanja. Naime, još za kraljevine Jugoslavije čabarski kraj slovio je kao najpismeniji srez  u državi. Marijan je povećavao obim poslova, stečenu zaradu uglavnom je investirao u konje pa jih je 1960. godine imao 30. U stalnom razmišljanu kako povećati učinkovitost posla, pozajmio je novac od svog rođaka i 1965. kupio teretno vozilo koje je sam vozio.  Kada je iste godine u Cetingradu licitirao posao iznošenja30 000 m3cjepanica u vrlo kratkom roku, to je za tadašnje okolnosti bilo gotovo neizvedivo. Mnogi su izgubili oklade jer nisu vjerovali da će to u ugovorenom roku biti moguće napraviti. Tada je nastupila prekretnica u njegovim poduzetničkim pothvatima. Godine 1967. kupio je prvi kamion i to je bio prvi iskorak proširenja djelatnosti prema građevinarstvu, a godine 1972.  deset rabljenih kipera kojima se uključio u cestogradnju. U tu je svrhu iste godine otvorio i šljunčaru u Lijepim njivama. Slijedilo je utemeljenje Zajedničke zanatske radnje Rudnik, a 1977. proradio je i pjeskokop u Prezidu.  1990. godine utemeljio privatnu tvrtku Finvest d.o.o., a Zajedničku zanatsku radnju Rudnik ugasio. Uvidio je i da projekt proizvodnje električne energije, korištenjem dijela vodnog potencijala Čabranke, obećava dobru isplativost pa je 1991. izgradio hidrocetralu. 1992. godine kupuje drvnu industriju Goranprodukt te ju osniva pod nazivom Finvestdrvo d.d.  Osim što se na čitavom čabarskom području istu smatralo okosnicom ekonomske moći na ovim prostorima, značenje Goranprodukta se naročito naglašavalo zbog velikog broja zaposlenika. Sredinom 80-tih godina kada su započele poteškoće i svakom godinom bivale sve veće, broj zaposlenih naglo se smanjivao te je s preko 800 zaposlenika 80-tih godina, krajem 1992. u radnom odnosu bilo samo njih 459. Poduzeće je tada obuhvaćalo pilansku proizvodnju, tvornicu tapeciranog namještaja u Prezidu, tvornicu pločastog namještaja u Tršću te proizvodnju kostura u Čabru. Zašto je Marijan donio takvu odluku? Izazov je bio stabilizirati proizvodnju i omogućiti njen kontinuitet te osigurati ljudima stalno radno mjesto s redovitom plaćom.  Preuzeo je svo zaposleno osoblje, nitko nije dobio otkaz, a  neki naslijeđeni socijalni slučajevi vuku se do danas. Da on nije preuzeo Goranprodukt zasigurno bi to poduzeće imalo sudbinu mnogih drugih poduzeća u Hrvatskoj koja se nisu uspjela održati. To je njegova najveća zasluga za ovaj kraj. 1994. Finvestdrvo d.d. kupuje tvornicu Impregnacije i tehničkih plinova Karlovac d.o.o. u cilju objedinjavanja i funkcionalne uporabe gospodarskih objekata te povezivanja proizvodnih procesa. Navedene dvije tvrtke spojene su te je tako nastala nova tvrtka pod nazivom Finvest corp dioničko društvo, Čabar. 1994. Marijan kupuje trećinu dionica Ugostiteljsko-turističkog poduzeća Goran u Čabru, te je zajedno s djelatnicima imao većinski paket od 51%. Ugostiteljski objekt Brvnara, podno skijališta Rudnik u Tršću, uspio je sudskim postupkom izuzeti iz stečajne mase Gorana i sadržajno uklopiti u program razvitka skijaškog centra Rudnik. U neke invecticije ušao je, kaže Marijan, onako za dušu. To se osobito odnosi na uzgoj stoke i lovstvo. Pa je tako 80-tih kupio jedan dio farme Lič od Fonda za privatizaciju, a sredinom 90-tih napušteni ribnjak u Mandlima. Tvrtka Finvest corp je temeljem javnom natječaja 1995. godine dobila koncesiju na državnom lovištu Snježnik površine12 025 hana vrijeme od 30 godina. Gledano s uskog financijskog stajališta lovište nije rentabilno. Izdaci su daleko veći od prihoda, ali njegova isplativost proizlazi iz promiđbene funkcije i osobnog značenja za Marijana Filipovića i njegove poslovne partnere. Zanimao se za mnoge stvari ali ga ništa nije tako snažno I dugotrajno zaokupiralo kao lov. Lov mu je bio i razonoda i zabava i posao. Osobito je brinuo o uzgoju I zaštiti divljači. Impresivan je pregled njegovih odstreljenih trofeja po brojnosti, bodovnoj vrijednosti, vrsti divljači i po značenju lovišta. Treba reći i to kako je mnogima dao priliku da u njegovim  ili drugim komercijalnim lovištima dođu do željenih trofeja. Veselio se svakom novom susretu, svakom lovu, a posebno je uživao u bočarskim nadmetanjima prije lova. Dio lovačkih trofeja donirao je i Gradu Čabru. Zbirka u kojoj je izloženo stotinjak trofeja, pruža uvid u dio prirodne baštine vezane za životinjski svijet našeg podneblja, ukazuje na bogatstvo ali i važnost očuvanja te baštine. Posebice treba naglasiti značaj i vrijednost donacije Marijana Filipovića iz 2000. godine kada je Gradu Čabru darovao kuću “Vesel” u Prezidu, goransku etno-kuću izgrađene daleke 1848. godine, a koja je danas registrirano kulturno dobro odnosno spomenik kulture. Kuća je otvorena za javnost 2003. godine i služi ukupnosti turističke ponude, sadržaja i promidžbe čabarskog kraja. No, Marijan i dalje ne miruje. Njegove ambicije za proširenjem djelatnosti i pokretanjem nečeg novog nezaustavljivo i neumoljivo vuku naprijed. Slijedom toga nastao je i njegov angažman u Federaciji Bosne i Hercegovine. Godine 1996. ulaže velika novčana i materijalna sredstva kako bi pokrenuo proizvodnju u drvnoj industriji na prostorima Glamoča i Drvara. Iste godine kupuje  Drvnu industriju Drvar i Tresetište Ždralovac. U svibnju 1996. FinvestCorp je kupio većinski paket trgovačkog društva Drvo d.d.Rijekakoje je obuhvaćalo veleprodaju i maloprodaju u Rijeci, Krku, Čavlima, Zagrebu i Puli, špediciju, inženjering i opremu objekata. Regionalno sjedište u Rijeci prošireno je 1997. godine servisnim centrom za kamione i autobuse u Matuljima, pod nazivom Autoremont d.d., sa 153 zaposlena djelatnika. Slobodno možemo konstatirati da je do 90-tih zarađivao proizvodnom djelatnošću, a da su mu od tada glavnu dobit donosile transakcije, koje su često na razini korporacije pokrivale nerentabilnost redovite proizvodnje pojedinih gospodarskih segmenata. 1999. preuzeta je tvrtka po stečaju, Polet u Križu, koja se bavila proizvodnjom stolarije. Sredinom 2000. godine Finvest corp d.d. preuzima i trgovačko društvo TAM d.o.o.Zagreb, a 2002.g. dovršava se izgradnja poslovno-prodajnog objekta u Jankomiru  gdje su stvoreni uvjeti da se na jednom mjestu koncentrira sva trgovina kao i veći dio Uprave Društva. 2004.godine Finvest corp d.d. pripaja svom poslovanju i Hotele Njivice te se tako postojeće djelatnosti proširuju i na granu turizma. Osnivanjem tvrtke Agrocetin d.o.o., 2007. godine s ciljem da na ratom opustošenom području pokrene organiziranu poljoprivredu, Marijan je uz stručnu pomoć vodećih stručnjaka iz područja voćarstva pokrenuo proizvodnju jabuka iz koje svake godine kušamo njezine plodove. U nastojanju da pomogne svom kraju, ušao je 1991. i u politiku, a sve je započelo kada, kao član HDZ-a,  1993. godine postaje prvi gradonačelnik grada Čabra. Dobivši povjerenje žitelja, bez obzira što je svoju dužnost mogao obavljati profesionalno, nije to htio prihvatiti, smatrajući da je gospodarstvo ono čime se on mora baviti. Kao prvi gradonačelnik grada Čabra naglašavao je da je jedinstvenost u nastupima najbolja politika te da bi ovome kraju najviše koristilo kada bi svi bili članovi one stranke koja bi štitila interese čabarskog kraja. Angažirao se u opremanju i najrazličitijim vidovima pomaganja pri ustrojavanju Zbora narodne garde općine Čabar. Često je odlazio na ličku bojišnicu, posjećivao vojnike darivao ih i hrabiro. Pomagao je i drugim goranskim sredinama, a posebice najugroženijima, prognanicima i izbjeglicama. Iako je u svojoj stranci obnašao odgovorne funkcije nikada sebe nije svrstavao među političare. Funkciju gradonačelnika smatrao je počasnom i nije tražio naknadu za ono što je radio. Svoju neizmjernu enegiju, htjenje i volju za boljitkom ovog kraja Marijan Filipović iskazuje i u tijeku obnašanja njegovog drugog mandata na dužnosti gradonačelnika, u razdoblju do 2005. do 2009. godine, a na koju je izabran kao član svoje nezavisne liste – liste za Čabar. I tada zna prepoznati dobre suradnike, prihvatiti prijedloge ali i ne odbaciti one koje su mislili drugačije. I nadalje ga je zaokupljala ideja o “Čabarskoj stranci” koja radi i živi u interesu svih žitelja na području grada Čabra. Rezultati rada Marijana Filipovića kao političara i dužnosnika vidljivi su na svakom koraku, u svakom našem naselju, u svakoj našoj kući. I danas je Marijan Filipović prisutan u politici našeg Grada, ne više izravno, ali kroz svoja dva vijećnika, članova njegove liste, u predstavničkom tijelu Grada Čabra, uveliko doprinosi u donošenju odluka do iznimne važnosti za razvoj Čabra uopće. U svijet je krenuo s dubokim zasadama katoličanstva i posebnog odnosa prema vjeri. 1993. izgradio je kapelicu Majke Božje Snježne na temeljima nekadašnje kapelice u Lividragi, koje je bila porušena u II. Svjetskom ratu. 1996. izabran je za predsjednika crkvenog odbora župe sv. Andrija u Tršću sa zadatkom da okupi gospodarstvenike iz Tršća kako bi zajednički obnovili mjesnu crkvu i uredili župni stan. Isto je i učinjeno. Potpomagao je organizirana hodoćašća čabarskih vjernika posebice hodočašća u Međugorje. I nikada nije želio da se to posebno ističe. On rado pomaže ljudima. Često kaže: ,,Pomozimo mladima i zbrinimo starije’’. 1993. godine utemeljio je Fond za kreditiranje i stipendiranje učenika i studenata, a prednost su imala deficitarna zanimanja. Pogodnost stipendiranja iskoristilo je 46 korisnika sa stalim prebivalištem u općini Čabar. Ako mladi ljudi nisu mogli dobiti osiguravajuće zaposlenje dobili su mogućnost da odrade kvalitetan pripravnički staž. Tako su mnogi prošli kroz Marijanovu tvrtku i u njoj stekli prva radna iskustva. Njegova nastojanja okrenuta su dobru, a vizije dalekosežne. Uvjeren je da ljudi ovoga kraja zaslužuju više zato je 2004. ustanovio Zakladu Marijan Filipović  iz koje će se trajno pomagati mladim i sposobnim ljudima da završe školovanje i ostanu u ovome kraju. Neograničeno je oročio 1.000.000 Eura od čijih će se godišnjih kamata pomagati onima koji će biti najbolje promicatelji ovoga kraja. Zaklada je do sada stipendirala 28 učenika i studenata ovoga kraja. Marijanovo je djelovanje inteporlirano u sve pore materijalnog, političkog i kulturnog razvitka našega kraja, u čijoj je povijesti, kao nitko do sada, zauzeo zasebno mjesto. Mnogi postupci Marijana Filipovića govore o njegovoj poduzetničkoj pronicljivosti, o tome kako je znao pravodobnom, kvalitetnom idejom i kod pravih autoriteta postići osobnu korist, ali i veliku korist za sredinu koju je zastupao. No nije Marijan u svome životu nizao samo uspjehe i radosti. Bilo je padova, tuge, boli i razočarenja, ali je on uvijek ostajao čvrsto na nogama. Nije čekao da mu se poklanja, već je vjerom u sebe izborio pobjede.  Nije imao visoko obrazovanje. Počeo je ni iz čega u nepoznatom kraju i među nepoznatim ljudima, ali to ga nije omelo i zaustavilo na putu koji si je zacrtao. Jednostavno nije priznavao poraz. Ono što bi naumio, ostvario bi. Išao je samo naprijed. Ako se ponekad i povukao, to je činio samo zato da bi prikupio snagu za još jači pothvat. Privlačilo ga je novo pa je zalazio u mnoga područja gospodarskih djelatnosti. Ni danas mu ne manjka ideja. Ostao je dosljedan i uporan i nakon 60 godina rada i stvaranja.


Do NOT follow this link or you will be banned from the site!